Povijest pčelarstva u Istri

Pčelarenje u našim krajevima

Pisanoj povijesti nije poznato jesu li drevni ilirski stanovnici istarskih brežuljaka i priobalnih nizina skupljali med. Međutim, posve izvjesnom možemo smatrati mogućnost da su se medom koristili na isti način kao i njihovi latinski susjedi. Nakon što su u blizini istarskih granica sagradili utvrdu Aquileu 181. godine prije Krista, Rimljani su sustavno počeli uznemiravati histarska plemena. U ratu 178./77. godine prije Krista s velikom su vojskom prodrli u Istru i razvalili metropolu Histra – grad Nesactium, današnje Vizače nedaleko Pule.

U 1. stoljeću prije Krista Rimljani su pokorili i Liburne, pa je tako čitava Istra ušla u sustav velikog Rimskog Carstva. Uz istarsku obalu ubrzo su se razvile rimske kolonije, koje su naseljavali rimski ratni veterani koji su kao zasluženu mirovinu dobivali zemlju koju su obrađivali. Na temelju brojnih arheoloških
nazala poznato je da su se bavili poljodjelstvom i raznim zanatima, a je li među njima bilo i pčelara ne može se sa sigurnošću potvrditi.

Pretpostavlja se kako su tradiciju pčelarenja u naše krajeve donijeli Kelti, koji su se oko 400-te godina prije Krista naselili u istočnim predjelima Alpa, i odatle se raširili prema jugu i istoku u područja današnje Slovenije i Hrvatske. Oni su u ta vremena već poznavali košnice izrađena od kore drveća, a vjerojatno i pletene od pruća, što upućuje na to da su se bavili pčelarstvom.

U tekstovima grčkih, pa i nekih srednjovjekovnih pisaca, koji se odnose na Slavene, nalazimo vijesti kako se stanovništvo na području između Karpata na jugu, Baltičkog mora na sjeveru, sliva Odre na zapadu i srednjeg Dnjestra na istoku, uz ostalo bavi i pčelarstvom. Slaveni su bili šumski pčelari, jer je njihova tadašnja domovina bila prekrivena brojnim lipovim šumama. Lipa je poznata kao sveto slavensko drvo, a mjesec u godini, mjesec početka njene cvatnje lipanj, prozvan je njoj u čast. Dolaskom u naše  krajeve Slaveni su nastavili štovati lipu redovito je sadeći na istaknutim javnim mjestima, na kojima su se okupljali. Naši su preci u debla lipovih stabala, nekoliko metara od tla, usijecali uspravna stožasta udubljenja u koja su se rojevi pčela najčešće sami useljavali. Ljudi su ih primamljivali tako što su ta udubljenja ili prirodne šupljine premazivali mirisnim mastima pripravljenim od različitog bilja.

Pčelarstvo na Pazinštini

Najranije, dosad poznato, pisano svjedočanstvo o pčelarstvu u našim krajevima nalazimo u Urbaru Pazinske grofovije iz 1498. godine. U tom dokumentnu koji propisuje obaveze podanika u kaštelima i selima područja središnje Istre i Liburnije, u tom razdoblju poznate kao Pazinska grofovija, prema
Kaštelu u Pazinu, veze s pčelarstvom nalazimo na tri mjesta. U dijelovima koji se odnose na obaveze Vranje i Boljuna spominju se košnice koje su kao desetinu podanici dužni davati pazinskom Kaštelu, a od te dužnosti, obaveze, oslobođeni su oni koji imaju manje od pet košnica. U poglavlju koje se odnosi na Brseč propisano je da su svi stanovnici zajedno, Pazinu, zapravo vlasteli u pazinskoj utvrdi obavezni davati desetinsku mjeru voska i meda. Koliko to količinski iznosi, teško je prosuditi, jer se pod desetinom podrazumijeva desetina svih prinosa, u ovom slučaju meda i voska. Desetinski prihod dijelio se na četvrtine od kojih je jedna pripadala svećenstvu, a tri preostale kaštelu, komori, dvoru i ostalima u nadređenom feudalnom lancu. Zanimljivo je, pa i indikativno da se košnice, med i vosak spominju u kaštelima Vranja, Boljun i Brseč podno Učke, čije je područje očito bilo medonosno, pa su se žitelji naselja u njenom podnožju bavili pčelarstvom, proizvodnjom meda i voska. Iako se radi o prilično šturim podacima iz njih možemo iščitati nekoliko stvari. Prije toga treba podsjetiti kako je bagrem, najmedonosnija biljka u našim krajevima, u Europu uvezen iz Amerike početkom 17. stoljeća, a u Istri se pojavljuje tek u drugoj polovni 19. stoljeća. Istarske livade i šume Pazinske grofovije na kraju 15. stoljeća u vrijeme nastanka Urbara izgledale su drugačije nego danas. U nešto starijem dokumentu, Istarskom razvodu iz 14. stoljeća, koji se bavi utvrđivanjem granica među feudalnim gospodarima središnje Istre, od biljnih vrsta nalazimo brest, cer, ladonju (koprivić) orah, oskorušu i smokvu. Budući
da su ovo, u to vrijeme na području Istre najčešće, redom nemedonosne biljne vrste, razumljivo je da se u tom dokumentu ne spominju pojmovi vezani za pčelarstvo. Teško je u 14. i 15., pa i nekim kasnijim stoljećima bilo proizvesti i livadni med jer su se livade kosile prije cvatnje, kako bi se, uz otavu, osigurale dovoljne količine sijena za stoku i konje, a uz to pašnjaci su veliki dio godine bili pod ispašom. Stoga je razumljivo kako je najmedonosnije istarsko područje u tom razdoblju bilo područje Ćićarije i Učke na
kojem su se nalazile šume lipe, a s liburnijske strane kestena. U Boljunu i Vranji spominju se košnice, iz čega proizlazi da su naši pčelari na zalasku 15. stoljeća pčele držali u košnicama, zacijelo pletenim od pruća, što je ipak veliki napredak u odnosu na čuvanje pčela u dupljama ili rupama udubljenima u drvu.

Za svog pohoda našim krajevima, u drugoj polovini 17. stoljeća, poznati polihistor barun Johann Weickhard Valvasor zamijetio je kako u Istri ima mnogo pčela, a u svom je slavnom djelu „Die Ehre dess Hertzogthums Crain“ (Slava Vojvodine Kranjske) 1689. Zapisao „U pokrajini se vide razne muhe i mušice. Među njima je najviše pčela. Kako je mnogo ljudi, koji bi vrlo rado čitali o upravo o
tome kako u Kranjskoj uzgajaju te stvaraoce voska i meda, želim o tome nešto napisati. U tom kraju imaju posebne kućice za pčele. U proljeće, obično oko Cvjetne Nedjelje, pripreme drvene sanduke kojima naprave otvor. Kada se pčele roje, uzmu bakrenu ili željeznu ploču, tuku po njoj i zvižde. Pčela se na granu drveta ili kakovom grmu združe u velik i nepravilan grumen. Onda uzmu sanduk koji je malo namazan
medom. Otvor sanduka sasvim približe roju, pa se tako pčele i stjenka s otvorom skoro dodiruju. Pčele počinju ulaziti kroz otvor u sanduk. Kada je sav roj ušao u košnicu stave to u pčelinjak među ostale  košnice. Godišnje ima dva tri, pa čak i četiri rojenja. Treba znati da pčele u jednoj godini imaju po nekoliko puta mlade, pa se tako prvi rojevi u istoj godini i opet roje. Med uzimaju u jesen, oko Miholje.

Izvoze jako mnogo meda, makar je cijena niska, jer jedna funta meda stoji dva krajcera, pa čak i nešto manje. Kranjska sama troši mnogo meda za kuhanje medovine. Ona je ravna najboljem vinu. No donji dio Vojvodine, pokrajina Istra, ipak proizvodi više vino jer je jako dobro. Posebno hoću reći da u pravoj medovini nema ničega drugog osim meda i vode, dakle nema kvasa niti hmelja“. Pretpostavlja se kako su osuvremenjivanju istarskog pčelarstva doprinijeli Slovenac Anton Janša koji je objavio dvije knjige o pčelarstvu: „Razpravo o rojenju čebel« 1771. i »Popolni nauk o čebelarstvu« 1775. i švicarac Francois Huber, otac modernog pčelarstva, koji je u Genevi 1792. objavio “Nouvelles Observations sur les Abeilles” (Nova zapažanja o prirodnoj povijesti pčela). Pčelarstvo je na hrvatskom prostoru snažan zamah dobilo u 19. stoljeću zahvaljujući Milutinu Baraču, kemičaru, strastvenom pčelaru, ponajprije poznatom po tomu što je izgradio rafineriju u Rijeci, kojoj je godinama potom bio direktor. On je od košnice nastavljače
(Dadant-Blattova) i lisnjače (Alberti-Žnidaršičeva) sastavio vlastiti model, poznat kao Baračevka, koji je dugo bio u širokoj uporabi u Istri i Hrvatskom primorju.