Finska je zemlja na sjeveroistoku Europe, pretežino niska i šumovita s 187.888 jezera i 179.584 otoka. Šume su uglavnom zimzelene, a na jugu ima i nešto jasena, javora i brijesta. Na jugu slab snijeg pokriva zemlju 4 do 5 mjeseci godišnje, a na sjeveru i 7 mjeseci. Prosječna temperatura u glavnom gradu Helsinkiju je ljeti oko 16*C, a zato na krajnjem sjeveru zemlje (Laponija) zimi zna pasti i na – 15*C. Zato je svega 7 % površine Finske pod poljoprivrednim kulturama. Finska je jedna od najrjeđe naseljenih zemalja EU: ima nešto više od 5 milijuna stanovnika, od toga je oko 3.100 pčelara od kojih je registrirano 2.500 i imaju oko 60.000 pčelinjih zajednica.

Finci najviše pčelare u LR košnicama, većinom su hobisti, prosječan broj zajednica po pčelaru je oko 20, profesionalaca s preko 100 košnica ima svega 2 %. Prevladava talijanska medonosna pčela Apis mellifera ligustica, ali ima i drugih pasmina. Glavne medonosne biljke su divlja malina, uljana repica, bijela djetelina, vriština, vrbolika, facelija, maslačak, suncokret, te medljikovac (jednom u 10 godina). Zbog utjecaja Golfske struje klima je nestabilna i pčelarska je sezona kratka i finski pčelari nikada ne mogu znati hoće li i kada biti glavna paša, pa je pred njima uvijek imperativ što prije ojačati pčelinje zajednice da prinosi meda ne bi izostali. Sezona traje oko 6 tjedana, a glavna je paša obično od 15. lipnja do 30. srpnja. Zimovanje traje 6 – 7 mjeseci i zato pčelari moraju svakoj pčelinjoj zajednici osigurati 25 – 30 kg prihrane. Uz sve to se moraju boriti s varozom, američkom i europskom gnjiloćom, akarozom i nozemozom (ovogodišnji gubici su se popeli na 15 %).

Usprkos teškim uvijetima finski pčelari imaju prinose meda i do 40 kg po košnici, što je na godišnjoj razini oko 2.000 t, no kako to iznosi oko 60 % ukupnih potreba stanovništva, godišnje se uveze još 1.200 t meda (podaci iz prošle godine). Cijena meda na veliko je 5,4 eura, dok u maloprodaji taste na 10 eura po kilogramu.

Prema Zakonu o poljoprivredi finski pčelari uživaju sva prava i olakšice. Okupljeni su u 30 lokalnih udruga, a krovna organizacija im je Savez udruženja pčelara Finske koji između ostalog ima svoj stručni časopis „Mehilainen“ (na finskom jeziku: „pčela“) koji izlazi 7 puta godišnje. Članarina za udrugu iznosi do 20 eura, dok je članarina u Savezu 55 eura. Unatoč skromnim resursima, pčele su predmet istraživanja u Poljoprivrednom istraživačkom centru, ali i na helsinškom univerzitetu.

Jedan od najvećih pčelara u Finskoj i glavni savjetnik za ovu gospodarsku granu gospodin Ari Seppala bio je gost na 5. Međunarodnom pčelarskom sajmu „Dalmatina“ u Splitu 2014. kad je održao predavanje o svojim iskustvima i metodi pčelarenja u pčelinjaku s 1.600 košnica s osvrtom na specifičnosti brzog proljetnog razvoja pčelinjih zajednica. Iako njegovo poznanstvo s dr. vet. med. Zlatkom Tomljanovićem, višim stručnim savjetnikom za pčelarstvo u Savjetodavnoj službi RH, traje mnogo duže, tom se prigodom njihovo prijateljstvo učvrstilo, pa su 2015. godine zajedno gostovali na beogradskom pčelarskom sajmu, a ove su se godine dogovorili da naprave malu edukativno-turističku turneju po Hrvatskoj, pa su nakon obilaska Zagreba i posjete pčelarskoj udruzi u Varaždinu odlučili doći i u Istru.

U četvrtak, 15. rujna 2016. godine UP „Lipa“ iz Pazina ugostili su svoje kolege pčelare iz Finske na obiteljskom poljoprivrednom gospodarstvu Ranka Anđelinija. Njih i dr. vet. med. Zlatka Tomljanovića na Velanovom brijegu su uz domaćine dočekali i predstavnici pčelarskih udruga Bujštine i Pule. Druženje sa strukovnim kolegama iz Finske je trajalo je više od dva sata, ali je vrijeme – od edukacije u pčelinjaku o specifičnostima pčelarenja u primorju nasuprot onog na kontinentalnom dijelu Hrvatske preko obilaska vinskog podruma do degustacije vina i medenice, istarskog pršuta i sira u maslinovom ulju – proletjelo u hipu. Pitanja je s obje strane bilo mnogo, a predsjednik Saveza pčelara Finske gospodin Janne Leimi je iskoristio prigodu i darivao domaćina knjigom o pčelarenju u njihovoj domovini i sve nas skupa pozvao da ih prvom zgodom tamo i posjetimo.

Još se jednom ponovilo pravilo da tamo gdje postoji zajednička ljubav, u našem slučaju – prema pčelama, jezične barijere gotovo da se i ne osjećaju. Zahvaljujući svojoj skromnosti i otvorenosti, bez obzira iz kojeg kraja svijeta dolazili, pčelari su zlatan primjer društvenosti i suradnje, pa pozdravljamo ovakve susrete i druženja u nadi da će ih u našoj županiji koja se oduvijek ponosila suživotom i tolerancijom biti još mnogo.
TEKST/FOTO: Damir Gregurić, Udruga pčelara Bujštine